… presudno je bilo shvatiti da se na filmu ništa ne događa slučajno

Neil Jordan

Filmskom vrpcom nazivamo kompozitni materijal na koji se snimaju i s kojeg se reproduciraju filmovi. Sastoji se od fleksibilne podloge, na nju nanesene emulzije osjetljive na svjetlo i ostalih slojeva koji služe kao vezivo između podloge i emulzije. Podloga filmske vrpce bila je barijera i jedan od osnovnih preduvjeta razvoja i postojanja kinematografije. Najbolja podloga koja je do tada postojala bila je krhko, kruto i lomljivo staklo. Kinematografija je naprotiv zahtjevala podlogu na koju se postavljaju upravo fantastični zahtjevi.

Danas je rijetkost pronaći kino dvoranu koja je opremljena barem jednim filmskim projektorom kojim se još može prikazati film s pozitivske filmske vrpce i s optičkim tonom. Jednako tako, sve je manje kamera u kojima se vrti filmski negativ. Filmmakerima su druge stvari postale važne. Broj megapiksela, 4K ili 8K, ovaj ili onaj codec, koliko gigabajta stane na karticu… Ono što se nije promijenilo, a i neće, bez obzira u što se gramatika pokretnih slika pretvori, jest potreba za pričanjem priča. Kakve god one bile. Pozitiv film okuplja autore, zanatlije (neki ih zovu profesionalcima), entuzijaste, uglavnom ljude kojima je stalo do pričanja priča.

ps.
…prethodno baš i ne nalikuje na očekivani tekst koji klijentima objašnjava koja je “naša misija”… jer nama pričati priče nije misija, nego gušt i potreba. Ako ima zainteresiranih – svi ste dobrodošli.

Počelo je sasvim prozaično. 1870. neki je John Wesley Hyatt iz New Yorka, tražeći zamjenu za slonovaču od koje su se do tada izrađivale biljarske kugle, pronašao je celuloid. Sedam godina kasnije protestantski svećenik Hanibal Williston Goodwin prijavljuje patent za “fotografsku opnu”. Slijedeće 1888. John Carbutt pokušava komade celuloida prevući fotografskim kemikalijama. Jedan takav patent prijavljuje i H.M.Reichenbach, namještenik kompanije Eastman, da bi 1889. kompanija Eastman bacila na tržište tzv. smotane filmove, fotografski negativ koji umjesto stakla ima za podlogu celuloid. Dvanaest godina kasnije Eastman Kodak je platio Ansco kompaniji, koja je bila vlasnik Goodwinovih patenata, pet milijuna dolara.